Prilikom svog običajno-ritualnog obilaska Albertine pisac ovih redova silno ali neizmerno prijatno beše iznenađen što svuda oko sebe vidi i čuje ljude koji govore srpskim jezikom. Nek se zna da nas nema samo po wc-ima i bauštelama nego i po galerijama i muzejima! Nešto kasnije saznadoh da neka istraživanja kazuju da se u Srbiji čita srazmerno više nego u mnogim drugim zemljama, naročito onim zapadnim, što me i podstače da se odam spisateljskom zanatu u nameri da se obijesno obogatim!

U masi dragih glasova izdvajaše se Kosta, do duše s pravom jer najbolje poznavaše materiju i s razlogom držaše pažnju svojih sabesednika. Taj profesor Bečkog univerziteta, omalen rastom, širi no duži, sa pamelističkim grudima naraslim od prekomernog unosa šećera plenjaše svojim obrazovanjem, inteligencijom, ljubaznim osmehom i razigranim okicama ispod majušnih lenonki.

Kosta bejaše pitomi pobožni hrišćanin, liturgijski tip, prisutan na svakoj službi Božjoj kao i na druženjima posle nje, sa vlastitim karakterističnim modnim stilom koji podrazumevaše svečane smeđe prugaste pantalone na crtu, sandale, bele čarape i havajsku košulju. Iako već duboko zašao u četvrtu deceniju svoga žitejstva nikada se nije oženio zbog čega je tiho patio i patnju utapao u šampitama, cahericama, sitnim i krupnim kolačima i svakovrsnim drugim šećerima radi čega silno naraste u širinu sa naročitim akcentom na grudi.

Videvši da je po pitanju kilaže vrag već odneo šalu a Bogami videvši i zabrinuti izraz lica doktora zagledanog u njegove laboratorijske nalaze on odluči da nabavi bicikl. Prateća oprema u vidu specijalnih biciklističkih patika, crnog biciklističkog šorca sa posebnom zaštitom, poput papagaja  šarenom tesnom majcom i crno-žutom zaštitnom kacigom se podrazumevala.

Te subote osvanu predivno, prozračno, toplo junsko jutro idealno za vožnju a naš ti se Kosta uvuče u tesno šareno odelo, obuče se kako ume i isturi grudi*, zajaha svoj novi bicikl sa dvanaest brzina i odjezdi šetno-biciklističkom stazom pored Dunava i ne sluteći šta ga čeka.

Negde na osmom kilometru uzvodno on nenadano nalete na nudističku plažu i razgaćene kupače, pritom neobično nadarene jer oni koji to nisu obično i ne idu na ovakva mesta, koji se veselo šepuraše po šetnoj stazi, zaprepašćeno trgnu glavu u stranu, noga omače s pedale, ruka s guvernale i on se poput strele zabi u znakove pored puta*. Sledeće što ugleda kad se probudi iz kratkotrajne nesvesti bejahu isti ti nudisti koji ga izvlačiše iz grmlja i njihovi talenti koji vitlaše svuda po vazduhu. Tu se onesvesti po drugi put.

Treći put toga dana probudi se i iznad sebe ugleda beli plafon, medicinsku aparaturu, sisteme za infuziju, kojekakve cevčice koje završavahu u njegovim venama i blagi osmeh mlade zdepaste gr(č)kinje*.

U narednim danima Kosta stidljivim i iskusno iskošenim pogledom odmeravaše medicinsku sestru a ne mogaše ni da ne primeti da se usrdno staraše o svim pacijantima ali da posebnu paznju ipak poklanjaše baš njemu.

Šest meseci kasnije on dobi posao predavača na Solunskom univerzitetu i srećni se par preseli u zemlju Kostinih snova i Marijinih korena. Marija u stomaku prošvercova dva slepa putnika za koje u tom trenutku ne znadijaše ni sama.   

E sad, ja ni sam ne znam baš tačno zašto sam vam sve ovo ispričao ali slutim u sebi duboko skrivenu potajnu nadu da će ove moje priče jednog dana postati knjiga recimo u izdanju Lagune, pa da se onda učlanim u SNS, pa dobijem NIN-ovu nagradu, pa me Olja Bećković zove u Utisak nedelje da govorim o Krušiku i Jovanjici a Marić i Sarapa u jutarnji program da raspinjem i javno čerečim Miku Aleksića, Danijelu Štajnfeld, Branislava Lečića i koga god još treba što će mi doneti neviđenu slavu i popularnost, brdo para i gomilu žena koje neću morati da silujem ali ću im svakako tražiti pismeni pristanak overen kod notara da ne bi za deset godina bilo ovo-ono.

Autor: Mile Stanković, Maler aus Veliko Gradište.