Nekada davno kada sam bio vrlo mlad i izdržavao jednogodišnju zatvorsku kaznu prvo u JNA, potom u JA a najposle u VJ, šaka mi dopade `Vedžvudov pribor za čaj` izvesnog Pavića kojom prilikom negde pri kraju uočih neobičan detalj. Naime, u završnoj i erotskoj sceni koja se odigra na obali mora pa još pride i na podgojenom biku beše krunisana raznopolna ljubav u kojoj mužjak bi nazvan Balkanom a ženka Evropom.

Ništa ja tu razumeo nisam ali mi, kao mladom balkancu, beše drago da mi to radimo njima a ne oni nama.

Tih smo dana i godina skoro svi i skoro do ušiju bili zaljubljeni u staru damu, do duše ne toliko u Getea i Štrausa koliko u marke i šilinge, pri čemu ta ljubav beše poprilično platonska jer nikome od nas na pamet ne padaše seksualni čin o kojem izvesni Pavić govoraše. Naprotiv, čak bi uočen obrnuti trend u kome smo mi poput mlade i nevine udavače bacali stidljive i mazne poglede prema poželjnom alfa mužjaku koji je uporno i sa gnušanjem odbijao da nas razdeviči. Kako je vreme proticalo naše je uzbuđenje raslo, srce je lupalo sve jače i jače, leptirići se razleteli po stomaku, orgazmični osećaj po preponama, bivši komunisti presvučeni u liberale zameniše šezdesetosmu za dvehiljaditu te ponudiše naše stražnjice na Evropskoj pijaci- ali ljubav i dalje osta neuzvraćena. Uzalud smo usvajali erotske vrednosti, namigivali i vrckali zadnjicom, prihvatili čak i da u erotsku uniju uđemo na zadnji ulaz, uzalud, uzalud behu sve nade naše.

Ipak, nismo mi od onih koji tek tako lako odustaju!

Uostalom, i krajnje je vreme bilo da presvučemo uniformu i da umesto tradicionalne sivomaslinaste navučemo onu duginih boja. I tako nam trećina nacije već živi u erotskoj uniji; pa zar je pošteno da ih ostavimo na cedilu i bez bratske pomoći?! Bivši komunisti, već naviknuti na život u negdašnjoj maloj ali bratstvojedinstvenoj uniji, samo proširiše svoje kapacitete i ambicije te na oltar erotske unije prineše svoju poslednju a i jedinu žrtvu paljenicu- naše stražnjice. Nekoć bi jedan starorimski dvorjanin objašnjavajući grohotni smeh svoga kolege rekao da je smeh ono što nas razlikuje od životinja a da ovaj nema drugog dokaza da nije svinja a izgleda shodno tome da bivši komunisti izuzev seksualne nastranosti nemaju drugog dokaza da su evropljani. 

I razvijoriše se šareni barjaci diljem zemlje kandidata, zaštitiše novopečeni liberali svako pravo na nenormalnost, isekoše svaku granu na kojoj sedimo, a deca komunizma razdrešiše učkure, skidoše čakšire i činjaše štagod je potrebno ne birajući uloge. Zdušno i pregalački, kao nekad na radnoj akciji, uvoziše bivši komunisti a sadašnji liberali svaku izopačenost iz erotske unije a s gađenjem izbegavaše da uvezu bilo šta što valja. Sve to uz neizrečeno `Ura` i `Tito, partija, omladina, armija` i sve to opet u skupocenim odelima umesto u nekadašnjim komesarskim šinjelima i kožnim mantilima. Od ljudskih prava i erotskih vrednosti napraviše zlatno tele, veselo zapljeskaše rukama i zaigraše kozaračko kolo oko njega kao nekada. Boga svukoše na zemlju i proglasiše ga nepotrebnim a Crkvu proizveše u neprijatelja, glavnog kočničara i legitimnu metu. A šta bi se drugo i moglo očekivati od bivših komunista a sadašnjih liberala, šezdesetosmaša kojima Titov komunizam ne beše dovoljan nego zahtevaše staljinizam pa sad svoje snove ostvariše na nešto zapadnijoj adresi! Kad nam nakon višedecenijskih napora u potpunosti izmeniše pol i seksualnu sklonost izmeniše nam najposle i jezik. I nakon svih tih silnih izmena izmeni se na kraju i odnos erotske unije prema nama a naša se upornost konačno isplati. Izmeniše se i uloge na onom podgojenom biku s početka i bi ono što kod izvesnog Pavića biti ne može – da oni to ipak rade nama a ne mi njima! Ili se možda zapravo nikad ništa i nije menjalo osim naše rastuće naivnosti, prostrelnih rana na stražnjici i bivših komunista koji su se menjali čas u demokrate čas u liberale ne bi li nas sve vreme i što duže jahali na našem beskrajnom putu ka erotskoj uniji koja se sve vreme nalazi(la) duboko u nama.

Autor: Mile Stanković, slikar iz Velikog Gradišta.