Pivara Ottakringer









Prepoznatljiva žuta boja, bogata pena i karakterističan miris ječma koji se širi uličicama Ottakringa svedoče o mestu koje decenijama spaja tradiciju i moderni gradski život. Ottakringer Brauerei je poslednja velika nezavisna pivara u Beču koja i dalje radi na svojoj originalnoj lokaciji, a danas predstavlja daleko više od same fabrike piva.
Ovo je industrijski spomenik, stecište ljubitelja dobre zabave i nezaobilazna stanica za sve koji žele da dožive autentični, neušminkani duh prestonice.
Sve je počelo 1837. godine, kada je mlinar Heinrich Plank dobio zvaničnu dozvolu od samostana Klosterneuburg i otvorio prvu malu pivaru pod nazivom Planksche Brauerei. Sredinom 19. veka, tačnije 1850. godine, posao preuzimaju braća Ignaz i Jakob Kuffner. Oni ulaganjima pretvaraju skromni pogon u ozbiljan industrijski kompleks, pa se proizvodnja u roku od samo 10 godina sa 18.318 hektolitara popela na više od 64.000 hektolitara.
Porodica Kuffner ostavila je dubok trag u istoriji ovog dela grada. Pored razvoja same pivare, znatno su pomagali lokalnu zajednicu, a 1878. godine dobili su i plemićku titulu. Do 1913. godine pivara je pod vođstvom Moriza von Kuffnera dostigla impresivnu proizvodnju od preko 350.000 hektolitara godišnje.
Teške godine 20. veka donele su istorijske preokrete. Zbog jevrejskog porekla, Moriz Kuffner je 1938. godine bio prinuđen da proda posede po ceni daleko ispod realne vrednosti. Pivaru preuzima Gustav Harmer, a nakon Drugog svetskog rata i privremenog upravljanja od strane sovjetskih snaga, porodice Harmer i Wenckheim zvanično preuzimaju vođenje firme. Tokom 1949. i 1950. godine naslednicima porodice Kuffner isplaćena je pravična odšteta za pretrpljenu štetu.
Ottakringer Brauerei ostala je zapamćena u privrednoj istoriji po odlučnom potezu iz 1977. godine, kada je zvanično istupila iz takozvanog austrijskog pivskog kartela. Ovaj kartel je još od 1907. godine strogo diktirao koja pivara sme da snabdeva određene ugostiteljske objekte i regione.
Nakon što je Ottakringer razbio ovaj monopolistički savez, ugostitelji širom zemlje dobili su potpunu slobodu da biraju koje pivo žele da toče u svojim lokalima. To je otvorilo vrata slobodnom tržištu i učinilo Ottakringer jednim od omiljenih nezavisnih brendova u celoj Austriji.
Pivara je diktirala trendove i na polju inovacija:
Neraskidiva povezanost pivare i lokalne kulture najbolje se vidi u uličnom govoru. Na čuvenim bečkim štandovima sa kobasicama (Würstelstand) i danas možete čuti narudžbinu: “A Eitrige, an Bugl und a 16er Blech”.
U prevodu sa bečkog dijalekta, ovo znači:
Zanimljiv detalj je da pivara za kuvanje piva koristi vodu iz sopstvenog arterijskog bunara koji se nalazi na dubini od čak 118 metara. Ova voda se koristi u celom procesu proizvodnje i čišćenja, a pivara ima i ugovor sa gradom Bečom da u slučaju nestašice vode može ugraditi svoj bunar u gradski vodovodni sistem.
Arhitektonski krunski dragulj kompleksa jeste toranj Darreturm, visok 41,5 metara, izgrađen 1907. godine. Zbog specifične osmougaone konstrukcije na vrhu, meštani su mu dali nadimak Frosch von Ottakring (Žaba iz Ottakringa) ili Dradiwaberl. Od 2002. godine ovaj toranj, stara kuća za kuvanje piva (Sudhaus) i skladište Goldfassl nalaze se pod zvaničnom zaštitom spomenika kulture.
Pivara više nije samo proizvodni pogon. Velike unutrašnje sale i prostrano unutrašnje dvorište pretvoreni su u jedan od najpopularnijih prostora za dešavanja u ovom delu grada.
Tokom cele godine ovde se održavaju koncerti, sajmovi, modne revije, letnji festivali hrane (Street Food Festival) i projekcije filmova na otvorenom. Tokom toplijih meseci, dvorište otvara svoje kapije za sve koji žele da popiju sveže točeno pivo direktno sa izvora.
Pročitajte još: Najbolje pivnice u Beču
